mojemalosrce

Neke su ljubavi tuzne, neke sretne, ali sve menjaju zivot...

Cesto dajemo nesto za sta smatramo da je ljubav, ne zeleci da prihvatimo onu, onog koga volimo u svoj svojoj istini. I to je tek pocetak ljubavi. Ta magla koja nas zavodi. zaljubljenost, opijenost, strast...
ili dajemo sebe, ne poznajuci se, ne razumijevajuci sebe....sto je jos i teze , ali ta divna ljubav i to zahtjeva od nas....iskrenost sa drugima i sa sobom. Da bi se doslo do odnosa koji moze popuniti onu rupu u grudima, koja se stalno osjeca: usamljenost, potreba za pripadanjem....samo ga pravi odnosi, svejedno da li ljubavni, prijateljski ili rodbinski, mogu ostvariti, a oni su uvijek put, proces, otkrivanje, sazrijevanje. Uvijek jednostavni ali nikad laki. Uvijek dostupni ali rjedje odabirani. Jer namecu covjeku da je odgovoran za ono sto voli i za sebe....

Svaki dan je poseban...nekada dobar,nekada los,nekada tezak....Ali, svaki dan je jos jedan divan dan....On je jos jedna stranica knjige vaseg zivota i zato ga ''ispisite " najlepsim mislima i dobrim djelima...i ne zaboravite ... kako zracite,tako i privlacite...

Potrazi me, tamo gdje me niko, trazio nije, gdje me niko nasao nije, Samo ti znas gdje... Potrazi me... pronadji me u tisini ovoj, u svjetlosti tame, negdje izmedju sna i jave... Potrazi me... naci ces pogled, koji je samo tebe  gledao, srce koje je svu ljubav ovoga svjeta cuvalo uvjek, samo za tebe... Potrazi me... pronadji me,i samo cuti, zagrli me...u toj tisini, i ne  reci nista... Pronaci ces, nekoga ko te je uvjek volio, nekog ko te je  uvjek zelio, nekog ko te je uvjek cekao, i na granici maste, tebi se  nadao, uvjek u snovima posjecivao, i tebe, samo tebe prizivao... Potrazi  me... ...

Sve sto mi se zbog tebe dogodilo,
kao ocarano zivi u meni
i cini se nece proci ....

Kamo srece da te ne volim - sapnula je u pod. Pa sta ti je onda? Tuzna sam. Ne mogu ti reci koliko sam tuzna. Zbog cega? Slegnula je ramenima, jedva se pokrenuvsi, zaista tuzna, zaista nesrecna. Nista joj se nije desilo, rekla bi mi,... sigurno. Kako onda mozs biti tuzna nizasto, zbog sjecanja, mozda, zbog proslosti, zbog nesigurnog trena, zbog neke misli bez krila? Razumijem tugu zbog onog sto jest i sto moze biti. Ali, eto, nismo svi isti, i moracu se, izgleda, navikavati na tugu bez razloga, s razlogom koji se ne vidi, zbog misli koja luta svojim unutrasnjim prostorima, zamorena svejedno cime, tuzna svejedno zbog cega. . . . 
 
Mesa Selimovic